Prije nekoliko dana je na portalu Abrašmedia bila objavljena vijest o bajkerima koji su iz Njemačke i Nizozemske pošli u Siriju i Irak da se bore protiv ISIS-a. Da ubiju ljude, znači. Loše ljude, ljudi koji bi inače ubili druge ljude. Neljudi. Interesantnije od same vijesti su bili komentari, kao i obično. Raspravljalo se po facebooku o tome da li je u redu to što se sada bajkeri pridruže borcima protiv ISIS-a, o legalnoj situaciji i postojećim zakonima koji regulišu tretman boraca za ili protiv ISIS-a. Nisam siguran što se zakonske regulacije baš u spomenutim nacionalnim tvorevinama i izvan njih tiče, da li zaista postoje takve regulacije, i da li je uopšte išta zakonski regulisano šta je u tom kontekstu od značaja.
ISIS je transnacionalni fenomen, transnacionalnije nego što su drugi transnacionalni fenomeni poput hladnog rata, recimo, ikada bili. Zbog transnacionalnog karaktera ove terorističke formacije, nema veze gdje u Evropi, na bliskom Istoku ili u Sjevernoj Americi čitamo u suštini iste vijesti: svuda se izvještava o ISIS-u, a svuda se ipak izvještava malo drugačije. Izvještava se nacionalno. Time smo u stvari već kod kontradiktornosti o kojoj se u ovom eseju radi.
Ja sam, na primjer, najbolje poznat sa diskursom o ISIS-u u nacionalnom kontejneru Njemačke, odakle određen broj terorista ISIS-a dolazi. Ništa novo, ako se sjetimo 9/11, jer su i tada ključni likovi bili iz Hamburga, iako nisu svi putovali njemačkim pasošima.
Prva konstatacije bi mogla biti da zakonske regulacije ne ferceraju baš ako nešto nije sto posto u skladu sa nacionalnim. Ovih dana, na primjer, se nekim isfrustriranim budalama koji javno priznaju odanost ISIS-u oduzima pasoš, dok drugi komotno putuju iz Merkelove preko Erdoğanove ka imaginarnim Džehenemu. Možda su oni nešto bolje razumijeli sadašnjost. Njihovo putovanje nije transnacionalno, već transcendentalno, šta je, naravno, druga priča.
Nekoliko njih tamo i ne stiže tako brzo, nego se vrate u mamicu Evropu. Pa se sada raspravlja šta će biti sa ovim nepoželjnim povratnicima. Bar da znamo, ne postoji neki goli otok ili Gvantanamo u Evropi gdje bi se mogli zatvoriti i na sigurnom dočekati sudnji dan, a iz razumljivih razloga je ostalim ljudima strah od komšija ubojica i potencijalnih napadača srednjoevropskom miru i redu. Samo zamislite da takvi slobodno hodaju! A hodaju. Koliko je taj ubio? Je li mačom nekome glavu odrezio? Koliko je žena silovao? Rijetko se tko pita zašto se žele vratiti u Evropu. Izuzetak su dvije zatrudnjele austrijanske tinejdžerke bosanskog porijekla, te nekoliko nepopularna izjava članova zelene partije i islamskih organizacija koji smatraju da povratnicima treba nuditi program za reintegraciju u društvo. Bio je i slučaj momka iz bavarskog gradića Kemptena koji je u intervjuu sa Suddeutsche Zeitung otvoreno rekao kako bi se rado pridružio ISIS-u i kako bi čak i roditelje zaklao u slučaju da se protive kalifatu. Bio je izbačen iz Njemačke i priveden u Tursku, čiju nacionalnost ima, i gdje sada hoda. Na slobodi. Zna se (ako se želi znati) da se Turska baš potrudi da teroristi ne priđu granicu sa Sirijom i Irakom.
Htjeli ne htjeli, ima ih koji ne čekaju da se naću odgovori na sva ova pitanja. Oni su se već vratili. Naspram nade „društva“ da će najprije neka kurdska heroina ubiti bradatu braću i njima sjebati ulazak u dženet; drugim riječima, da će se problem sâm i na lice mjestu riješiti. U ovom smislu su bajkeri iz članka dobrodošli kao neki dodatni heroji. Možda baš zato dobijemo i čitamo bajku o bajkerima. Inače, mi nemamo veze sa tim. Mi nismo duboko involvirani u tržištu oružja. Takve su nam vijesti potrebne i zanimljive. Da je samo bilo više takvih vijesti, sve bi bilo na dobrom putu. Sve bi bilo ili zakonski regulisano, a to što nije, bilo bi riješeno od strane nezakonitih heroina i bajkera. Da je situacija samo bila tako nekomplikovana i jednodimenzionalna.
Doduše, belaj je ogroman i kompleksan i neće se tek tako moći riješiti. Belaj leži u upornom ignorisanju kontradikcije između nacionalnih kontejnera u kojima su zakoni napisani, a s druge strane, nadnacionalnog prostora u kojemu se stvarnost odigrava. Danas više nego ikada. Svi smo mi odavno globalno powwwezani, a nacije su postale folkloristički kič, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, koja ipak ima privileg da se može smatrati bizarnom, avantgardnom karikaturom nacije. Odnosno nacija. Već skoro dvadeset godina.
Kada malo bolje razmišljam, čudotvorna mala Bosna je najmanje tri ponosne nacije vodila ad absurdum, iako ova trojka to poniženje ni po koju cijenu ne želi priznati. Ne samo ona trojka: cijela takozvana međunarodna zajednica se bori protiv bolnog zaključka logike da se nacionalizam nalazi u epskim bankrotu. Uspješno, izgleda: mi svi mentalno, emocionalno, po zakonu i nadalje boravimo po različitim državicama, entitetima, kantonima, gradovima, selima. Gdje nam zakoni prilično efikasno regulišu šta će kad nam pas sere ispred vrata, bukvalno ili figurativno (ono prvo se odnosi na Berlin, a ono drugo također). Nisam ja nikakav izuzetak, jer u ovom momentu pišem iz njemačke perspektive, iako sam glavu nagovorio da prešalta na drugi jezik, pošto mi je lakše nadvladati haos u mislima kad mi je vokabular ograničen.
Moja drugarica iz Sarajeva bi sada odmah skrenula pažnju na prosto švapstvo gore napisanog. Ona bi preporučila da dođem u Sarajevo da vidim jesu li – izvinjavam se na drugu fekalnu interferenciju – sranja fakat zakonski regulisana. Na entitetskom, kantonalnom i/ili državnom nivou, i ako jesu regulisana zakonima, jesu li fermani efikasni. Opet dakle, stvari stoje malo složenije u Bosni, zavisno od situacije, a situacija znači stajalište ili sjedište. Zato što u Bosni ima puno stajališta i sjedišta, na troimenom jeziku se riječ situacija češće upotrebljava nego drugdje (bar mi se čini), u jednini i u množini. O tome su se i pjesme otpjevale: Imamo situaciju, neke stvari se podrazumevaju.
Ali nazad na globalni belaj. Rekao sam da se na ovom dunjaluku dešavaju neprihvatljive stvari koje se sve nas tiču, bilo unutra ili izvan nacije/-a, a da se zakoni po idealu pišu, poštuju i kršu unutra okvira nacionalnog. Vjerovatno bi se Max Weber, koji se zalagao za idealtypus-a, slagao sa mnom. Mi mislimo da zakoni nisu napravljeni da riješe globalna pitanja, iako ipak jesu, oni su izvanredni i nefunkcionalni. Najbolji primjer je međunarodno pravo, koje se po definiciji «primjenjuje bez obzira na državne granice“. Međutim, međunarodno pravo je haotična bauštela. Spisak uspiješnih riješenja međunarodnog prava je sasvim kratak. U stvari mi se čini da je međunarodno pravo samo napravljen za Putina ili za zemlje poput Srbiju i sl., kako bi imali nešto u ruci da se žale protiv otcijepljenja dijelova nacionalnog korpuza. Malo kasnije ćemo još vidjeti da su neformalni, nezakoniti oblici nadnacionalnih odnosa u sferi tržišta ipak jako uspiješni (morat ćemo začekati slijedeći članak). I eto kontradiktornost: nadnacionalno, transnacionalno, ili pak anacionalno pravo ne postoji, mada se značajan dio stvarnosti odigrava u transnacionalnom prostoru (kojega ne možemo zvati „anacionalnim“, jer su nacije nadalje politička činjenica) – a nacionalizam je neadekvatan. Bankrot.
Nacionalizam u www-dobi više liči na fetiš, ako ne na kič. Sve ukupno, ima previše pitanja za koja ne postoju adekvatna riješenja u okviru nacionalnog. To je suština fetišizma, jer se mu ipak pripisuju nadnaravne sposobnosti, iako po prvom pogledu nacionalizam, za razliku od klasičnog fetiša, nije sitni materijalizirani predmet; materijalizacija nacionalnog fetiša je nešto abstraktnija. Nacionalizam, to nisu samo neke epske priče o dobrom i zlu, o herojima i dušmanima, iako su mu suštinska; nacionalizam: to su zakoni, i to su nacionalne institucije tipa izbori, skupštine, ministarstva, blagdani, vojske, spomenici, jezici, vjere, zastave, tablice na automobilima.
No, zbog ograničene naravi nacije, nacionalni mentalni sklop nije u stanju da se suočava sa nadnacionalnim, većim pitanjima. Jer ova velika i značajna pitanja nisu isdiskutirana, dogovorena i regulisana. Ona ostaju izvan hegemonijalnog diskursa, jer na ekranima smartphones-a nema mjesta za takve zahtjevne teme. Teme poput izgradnja velikih brana, narušavanje i korištenje rijeke Eufrata i Tigrisa, ishrana i vodovod milijuna ljudi, prirodni resursi kao nafta, pajplajnz kroz Levantu, tržište oružjama između Njemačke, Rusije, SAD-a, Saudijske Arabije, Katara, ISIS-a, itd.
Vidim koliko ljudi svaki dan iznesu mišljenja o ISIS-u i Kobanê-u, kao da je tek jučer počelo ubijanje u Siriji i u Iraku. Imam utisak da je wwwčaršija prestala da se zanima za Irak u momentu kada je Sadam Husejn bio pogubljen, i da je Sirija bila interesantna samo na početku takozvanog arapskog proljeća. Tako i Egipat, kao i svi ostali. Evropska čaršija se razočarala u arapskoj revoluciji, koja je negdje zaglavila, koja nije tekla kako treba. Preko facebooka vidim da su poznanici, koje sam upoznao kao internacionalne studente i profesore na razmijeni u Berlinu, stalno u panici zbog stanja u Jemenu. Ali Jemen očito nikome nije interesantan, osim po rijetkim prilikama, kad se, na primjer, jedna djevojčica od osam godina na sudu bori za pravo na razvod „braka“. Interes zavisi od trenda.
Kako će nam situacija izgledati slijedeće godine?
DUNYALOOK 
Hinterlasse einen Kommentar