[Bosnia] Božić, Sarajevski smog, Stipin Han (I)

Slušajući Açık Gazete podcast od 25.12., pala mi je ona bijela maska na um, koju sam hvala bogu dobio 24.12. od volontera hitne pomoći. Volonteri su tokom badnjaka te maske djelili pješačima na Dolac Malti – i nemojte mi zamjeriti ako nije Dolac Malta, možda se taj ćošak i zove Socijalno; nikad neću razumijeti zašto i gdje u ovom gradu svaki stotinjak metara neki novi kvart počne. Uglavnom, ljudi su se, poput mene, vratili sa zadnjeg šopinga prije Božića. Čudno smo svi izgledali sa ovim maskama, kako smo se borili protiv smoga, kao da smo preživjeli neki napad hemijskim oružjem. Oni jadni koji nisu imali maske, zaštitili su se šalom, maramicama, jaknama. Svaki pješač je izgledao kao da želi poslati istu poruku: pogledajte mene, ja sam žrtva smoga! Misleći na tu masku, kažem sam sebi: Šta ćeš. Morat ćeš i danas malo van da se otruješ. Moraš u trgovinu prije 21:00 sati.

No, prije nego što ću malo van da se otrujem, hoću da gledam na tu masku kroz naočale Hane Arent [Hannah Arendt], koja je posvjetila dobar dio svog filozofskog razmišljanja i pisanja o političkome – za razliku od politike ili, pak, anti-politike. Ja sam totalno impressed by Hannah Arendt, iz više razloga. O tome će još biti riječ. Ali prije nego što ću se vratiti maskama i Hani Arent, reflektirat ću malo o prošlim sedmicama, pa će biti jasnije zbog čega gledam kroz te naočale.

Tokom zadnjih sedmica sam manje ili više vodio zombijski život. Dane i noći sam proveo sâm sa sobom u Grbavičkom stanu, koji me na magičan način inspirira, kao da mi pokojna Ivanka, bivša gazdarica ovog stana, tajno šalje energiju. Kao što me čitavo Sarajevo inspirira, i naspram smoga i svega. U stvari nisam ni bio toliko sam, nego sam se intenzivnije upoznao sa Hanom, Seylom, Norbertom, Tanjom, Cliffordom, Kerimom, Naomiom, Rüdigerom, Ahmetom, Walterom i njihovim mislima i pisanjima.

Što se čitanja i pisanja tiče, produktivniji sam nego ikada, ali sam nekako jako asocijalan, i znam da će se to sasvim skoro promijeniti. Nikome se ne javljam, kao da nemam vremena, i kao da me nema u ovom gradu. U isto vrijeme sam i uzbuđen i pomalo nervozan. Često sam se probudio kasno, pošto sam opet bio budan do ranog sabaha, imajući jednu misao na umu, osjetivši potrebu da je odmah bacim na papir. Što se nervoze tiče, mislim da sam previše pratio mainstream medije, vijesti, i šta se dešava po socijalnim mrežama. Možda mi je i potrebna jedna doza nervoze. Nisam se bavio jogom ili drugim sportom, a znam da me i taj ders još čeka.

Za sada ne mogu da ne čitam njemačke, turske, lokalne, svijetske vijesti, ili ono što mi smatramo vijestima. Nekad se ljutim na kolege koji se mirno mogu baviti samo prošlošću. A ja ne mogu da se ne umiješam, da se ne brinem, da se ne aktiviram, da ne postavljam pitanja. U stvari se pitanja postavljaju sama od sebe. Pitanja kao na primjer: Zašto se ja bavim silnim migracijama na Balkanu u prošlosti, dok sam danas svjedok kako je takozvani Balkan ponovo pozorišna scena za silne migracije? Kako je jedno s drugim povezano, iako ljudi migriraju u drugi smijer? Kako se tokom 90ih godina izvana gledalo na rat u BiH, na opsadu Sarajeva, na ubijanje nevinih, na genocid u Srebrenici, na dolazak izbjeglica u Evropsku Uniju, na uništavanje čitavog jednog svijeta, na ukidanje prava na azil u Njemačkoj i u Evropi? Kako je moguće da javni prostor ovog istog grada, Sarajeva, koji je toliko napatio i izgubio duše, danas potpuno ignorira narušavanje političkog u komšiluku? Zločine koji se svakim danom pojavljivaju i intenziviraju na jugoistoku Turske? Zar nisu ove današnje migracije povezane, među ostalom, sa vodećom anti-politikom u Turskoj, koju sam tokom zadnje godine iz blizine mogao posmatrati? Kako je moguće da se ta ista anti-politika ovdje čak i proslavi? Jesu li ljudi fakat toliki egoisti? Dakle, o takvim i njima sličnim pitanjima razmišljam i pišem.

Kad gledam kroz prozor, vidim samo jedan sivi zid od smoga, i ne izlazi mi se uopšte. Jedva ću se gegati do trgovine da kupim hranu. Zima još uvijek ne dolazi. Valjda će se pojaviti nekada kasnije, kao i prošle godine, kada je u novembru dunja procvatala, u bašti od babe Verke. Iz dosade ponekad gugliram „vrijeme u Berlinu“, „vrijeme u Istanbulu“, „vrijeme u Sarajevu“, „vrijeme u Prizrenu“, „vrijeme u Recife“. Naravno da je svuda vrijeme, jer je svuda uvijek vrijeme, iako vrijeme kao što je ovo ovdje nekada i zovemo nevrijeme. Možda sada razmišljam o vremenu, pošto mi je tetka (Die Tante) iz Njemačke poslala najnoviju knjigu Rüdigera Safranskog pod nazivom Vrijeme (Zeit. Was sie mit uns macht und was wir aus ihr machen).

Knjiga je bila poklon za Božić. U momentu kada sam je primio, nalazio sam se već u Stipinom Hanu, kod Babe Verke, gdje sam dosta vremena proveo na čardaku ispod krova. Bio sam tu, a dok sam bio tu, nisam bio skroz tu. Sa čardaka sam čuo skoro svaku riječ dole u dnevnom boravku na prvom spratu. Čuo sam kako se baba Verka svađala sa Pavom dok nije bilo gosti, čuo sam kako je Gordana nešto glasno prokomentarisala, čuo sam kako su poznati i nepoznati rođaci došli na posjetu, čuo sam kako su pitali „je li stigao Tomas?“, čuo sam kako su komšije muslimani iz susjednih sela došli na posjetu. Kuća skoro nikada nije bila prazna, a pošto je vani bilo toplo i sunčano, često je i vani, u bašti, bilo ljudi. Tri četiri auta sa bosanskim, hrvatskim, njemačkim ili austrijskim tablicama su se stalno parkirali u avliji. Čim su nekoga vidjeli kako prođe pored kuće, glasno su ga pozivali na kafu, i tako je uvijek bilo u Bosni, i u ljetu, otkad pamtim onaj „Hajde na kafu!“.

S vremena na vrijeme sam se pojavio dole, da se pozdravim i da malo popričamo, da ne bude da sam asocijalan. Tek u Stipinu sam primjetio koliko sam u stvari bio asocijalan u zadnje vrijeme. Koliko god da sam bio asocijalan, sada sam pokušao da budem socijalan. Neki stereotipi po prvom pogledu sto posto odgovaraju istini. Ja, na primjer, njegujem stereotip da su Nijemci mnogo manje socijalni, za razliku od Bosanaca, koji su jako socijalni ljudi. Najbolji dokaz je Božić (a mislim da znam da je za pravoslavni Božić i Bajram slično). U Bosni se ljudi stalno posjećivaju za Božić. Božić katolika u Bosni nije tiha, intimna, strogo familijarna fešta. Pokloni uopšte nisu važni, iako je baba Verka ipak bila sretna što sam joj donio deset komada bingo-a. U Njemačkoj je Božić prilično tiho i intimno, a pokloni su ključni. Njemačke porodice su male, tako da je dovoljan jedan zajednički ručak kako bi se svi posjetili. I Nijemci se posjećivaju, ali ne kao u Bosni. Prije ove godine sam samo jednom bio u Bosni za Božić, a onda sam tek drugog dana Božića išao kod bake. Tada nije bilo ovoliko gužve i posjećivanja. Antropolozi znaju da razmijena poklona ima svojevrsnu funkciju, i to zovu ekonomijom, mada se pretežno radi o simboličkoj ekonomiji. U Bosni, ili bar u Stipinu, se ne radi o poklonima. Tamo je važno da ima dovoljno kafe, kolača, rakije, sarme, pite, svinjetine, i ostale meze, kako bi se svim gostima nešto moglo ponuditi. Umjesto razmijene poklona se tamo druže, jedu, i piju zajedno. (-Nastavak slijedi-)